Ma dajjjjjjjjjjjjjjjjj...

Dobrodošli na moj blog

12.01.2008.

EL NIÑO U MOJOJ GLAVI Dario Dzamonja

"Svaki dan mi je isti, i ne znam da li je to El Niño, ili neka druga kosmička sila, što moje jalove dane, godišnja doba (koje prepozna­jem samo po garderobi koju nosim), pretvara u očaj, pa se (koje li otrcane fraze), "kao davljenik hvatam za slamku", a u stvari za tele­fon, i zovem Ljubljanu, Ozrenku, koja me prije devetnaest godina šutnula:

"Hej, ja sam", prepoznala mi je glas.

"Otkud ti?"

"Ma, znaš, htio sam te samo nešto pitati... U stvari, zovem te iz Seattlea, iz Amerike, planiram da se vratim u Sarajevo, pa sam skonto da svratim i do tebe?"

"Šta si me htio pitati?"

"Evo, skoro zaboravih: što mi ti, onda, bogati, dade nogu?"

"Slušaš li ti sebe, ikad, Dario?"

"Ja, pa šta?!"

"Zoveš me nakon devetnaest godina: niti pitaš kako sam, jesam li udata, imam li djece, šta radim, nego bi ti, samo tako, 'svratio'?! Saberi se, bolan, čovječe!"

Tu se i saberem. (A ja, kad god se saberem, onda se oduzmem.) Sve što mi čini radost - natjera me na plač.

"U pravu si, Ozrenka, izvini, ako ti to nešto znači... Samo sam htio... 'Ajde, nema veze... Vozdra."

 

*   *   *

Ako ništa drugo, u svojoj samoći sam razvio sposobnost da sa­njam ono što hoću, a ono što neću i ne pamtim.

Znam da samo idiot razmišlja o prošlosti, a da pametan čovjek konta o budućnosti, pa liježem u krevet, komplet obučen, i koncentrišem se da sanjam svoju djecu, više njihov glas (jer, slike imam), miris i dodir, sve ono što mi nedostaje...

Budim se u hladnom znoju: kao, ispitivale su me neke nakaze... Sjedili su iza teških, pisaćih stolova, pred njima su bile hrpe papira i gomile grafitnih olovaka, koje su neprestano šiljili... Iz pozadine je svirala neka nedefinisana muzika, a oni su me pitali koje sam nacionalnosti...

Mrtvo ozbiljno odgovaram:

"Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu."

Prevrću papirine ispred sebe:

"To ne može biti. Vi ste još uvijek živi."

 

*   *   *

Svanulo je; po kalendaru bi trebalo biti ljeto, a ja kroz prozor gledam pahuljice...

Da li je to El Niño u mojoj glavi ili ja više ne mogu ni da sanjam?"

 

17.12.2007.

I opet ja vjerujem...

-Da te pitam, kad si me zadnji put vidio? Sjecas li se?

- Prije godinu dana... Ubijedjen mi odgovaras...

-E, pa po tvojoj logici i racunanju vremena, ja bi vec trebala zavrsiti fakultet... Smijem se. Ima tacno dva i po' mjeseca. Dva i po' mjeseca mog uzaludnog pokusaja da te smjestim izvan svoje glave, dva i po' mjeseca uzaludnih pokusaja da se ne izgubim svaki put kad te sretnem na ulici, dva i po' mjeseca pokusaja, da se ne zatvorim jos vise, opet uzaludnog... Sve mi se ovo vrti u glavi dok te gledam kako trazis carape po sobi.

-Ti sutis. Poslije kratke stanke mi kazes:" Pozelio sam tvoj miris. " Ja ti vjerujem.

-Jesi mi vidjela carape? -pitas me. Ustajem i pokusavam se sjetiti gdje sam ih ostavila. Sva pogubljena trazim ih po sobi, a ti me pratis, onim, kako-samo-ti-to-znas, ispitivackim pogledom.

-Evo ih. Ispod Damirovog jorgana su. Opet se smijem i razmisljam o tome kako sam ih samo tu uspjela smjestiti.

-Nije ljepsa od tebe...Al' je raja.

- Jel' ti dala? -pitam te i smijem se.

-Mah, koja to danas ne da... Ti ono zavodnicki, pun sebe, odgovaras...

-Zivi u tvojoj zgradi...

-Ozbiljno?- pitam te. Pogledas li nekad u moje prozore kad je pratis kuci?

-Pogledas me zacudjeno. Ja je ne pratim kuci. Platim joj taksi.

- Ja  ti vjerujem.

***

Poslije sedam dana tacno, ja saznajem da sam opet ispala glupa/luda/histericna kucka, da ti ona nije nista dala, nego da si sve izmislio, da se ustvari ne sjecas koji miris imam, da je pratis kuci, mene nikad nisi, a nisam ti to ni trazila, da sam ti ja sve dala, a nista zauzvrat dobila, da nista nisam naucila od tebe i da sam postala jebeni ovisnik o vjerovanju u tvoje lazi...

-Lezim u krevetu i  jecam. Nemam snage da ustanem. Jedino sto mi  prolazi kroz glavu i sto na kraju izgovaram: "Uzas, uzas, uzas..."

16.12.2007.

Dario Dzamonja- Dobar dan

Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija. Prvi belaj

* * *

će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan. Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne. U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć - a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je." Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate). U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti...

<< 01/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031