I opet ja vjerujem...
-Da te pitam, kad si me zadnji put vidio? Sjecas li se?
- Prije godinu dana... Ubijedjen mi odgovaras...
-E, pa po tvojoj logici i racunanju vremena, ja bi vec trebala zavrsiti fakultet... Smijem se. Ima tacno dva i po' mjeseca. Dva i po' mjeseca mog uzaludnog pokusaja da te smjestim izvan svoje glave, dva i po' mjeseca uzaludnih pokusaja da se ne izgubim svaki put kad te sretnem na ulici, dva i po' mjeseca pokusaja, da se ne zatvorim jos vise, opet uzaludnog... Sve mi se ovo vrti u glavi dok te gledam kako trazis carape po sobi.
-Ti sutis. Poslije kratke stanke mi kazes:" Pozelio sam tvoj miris. " Ja ti vjerujem.
-Jesi mi vidjela carape? -pitas me. Ustajem i pokusavam se sjetiti gdje sam ih ostavila. Sva pogubljena trazim ih po sobi, a ti me pratis, onim, kako-samo-ti-to-znas, ispitivackim pogledom.
-Evo ih. Ispod Damirovog jorgana su. Opet se smijem i razmisljam o tome kako sam ih samo tu uspjela smjestiti.
-Nije ljepsa od tebe...Al' je raja.
- Jel' ti dala? -pitam te i smijem se.
-Mah, koja to danas ne da... Ti ono zavodnicki, pun sebe, odgovaras...
-Zivi u tvojoj zgradi...
-Ozbiljno?- pitam te. Pogledas li nekad u moje prozore kad je pratis kuci?
-Pogledas me zacudjeno. Ja je ne pratim kuci. Platim joj taksi.
- Ja ti vjerujem.
***
Poslije sedam dana tacno, ja saznajem da sam opet ispala glupa/luda/histericna kucka, da ti ona nije nista dala, nego da si sve izmislio, da se ustvari ne sjecas koji miris imam, da je pratis kuci, mene nikad nisi, a nisam ti to ni trazila, da sam ti ja sve dala, a nista zauzvrat dobila, da nista nisam naucila od tebe i da sam postala jebeni ovisnik o vjerovanju u tvoje lazi...
-Lezim u krevetu i jecam. Nemam snage da ustanem. Jedino sto mi prolazi kroz glavu i sto na kraju izgovaram: "Uzas, uzas, uzas..."
