Dario Dzamonja- Dobar dan

će vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za prokašljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan. Slijedeći (prvi) korak, a već slijedi drugi belaj: garant ćete nagaziti na naočale koje ste sinoć ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokušaćete da slomljeni, plastični okvir "zalijepite" upaljačem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne. U kupatilu će pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostaviće se da je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ćete, pokušavajući ga izvaditi kombinirkama, preživjeti blagi strujni udar. Ako vam još nisu isključili plin, uz čaj pokušavate da rekonstruišete protekli dan i noć – a ono: bjelina. Najbolji način je da provjerite džepove. Dođe vam da zaplačete: sinoć ste taksisti umjesto pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je." Već vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete. Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro će propast svijeta ("nek propadne, nije šteta"), pa bi to samo bio bespotreban trošak i dever za vaše bližnje (pod uslovom da ih imate). U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinoćnji" što vam ponavlja po stoti put "prvo pročitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu, nebuloznu priču koju "samo ti možeš napisati".Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema ništa."Pred vama je još jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom, tješeći se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deložirati, baš sam sretan što nemam kola, pa mi ih niko ne može ukrasti, nemam posla i niko me ne može poslati na "čekanje", nemam cipela da bi ih morao čistiti, nosim stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji više ne mogu biti…